U naponu i slavi svoje astralne karijere snimila je mnogo ploča u
velikim tiražima u tada poznatim diskografskim kućama Pariza i Beča. O
njoj pišu hvalospjeve tadašnje novine, i o njoj govore kao o muzičkom
čudu : Jugoslovenska pošta, Jugoslovenska Zastava, Vrbaske novine,
Leskovačke novine, Nedeljne ilustracije, Politika, Jadranska pošta i
strane novine. U svim tekstovima Sofka je, kažu oni, sjajni dragulj na
muzičkom nebu Jugoslavije.
Sofka Nikolic je svoju pjevačku karijeru
započela veoma rano, u svojoj četrnaestoj godini, zato su je slušali i
čudili se: ni mlađe pjevačice, ni boljeg glasa i većeg talenta. Ubrzo su
je zapazili vlasnici kafane „Lira“. U tu kafanu su redovno svraćali
predstavnici mostarske intelektualne elite, među kojima su bili redovni
gosti Šantić, Dučić i Ćorović.
Jedne večeri joj je tu, u baštu
restorana, oduševljen njenim glasom i pjesmom, Aleksa Šantić, donio
tekst svoje pjesme „Emina“ i pjevušeći pokazao joj melodiju koju je ona
sa lakoćom prihvatila i naučila. Čak su je zajedno i pjevali, jer je
poznato da je Šantić bio muzički obrazovan. Tako je ta pjesma,
zahvaljujući Sofki, postala poznata i van Mostara.
Sofka je tom pjesmom o ljepotici Emini
ovjekovječila veliku pjesnikovu ljubav. Od toga vremena, od tadašnjeg
Mostara, koji je bio centar sevdaha i pjesme, nizala su se mjesta
uspješnog Sofkinog gostovanja: Sarajevo, Beograd, Zagreb, Osijek.. Glas o
njenoj slavi i ljepoti, a možda najviše o pjesmi i pjevanju, već je
rasprostirao se preko granice i Okeana, do Amerike... Sa orkestrom koji
je brojao 25 članova- a svojom pjesmom žarila i palila Beogradom.
Poslije stečene slave i reputacije u
Sarajevu i Beogradu, uslijedila su gostovanja u inostranstvu: Sofija,
Beč, Pariz, Madrid, Prag, Moskva, Rim, London i druge metropole. U
Parizu se upoznala sa Džozefinom Beker, pjevačicom i glumcima Rudolfom
Valentinom i ramonom Novarom. Bili su to dani slave, sjaja i bogatstva.
Svega napretek. Snimila je brojne ploče za razne poznate diskografske
kuće. Danas je, nažalost, od toga malo sačuvano.
Sa svojim mužem Pajom Nikolićem i
njegovim orkestrom gostovala je svuda gdje su je tražili. Tako je bilo
sve do 1939. Godine. Onda, najednom, zamrli su njeni defovi i utihnuo je
njen glas zauvijek. Umrla joj je kćerka Marica, jedinica u sedamnaestoj
godini ,od tuberkuloze. Uzalud su bile intervencije u Francuskoj,
Austriji, Jugoslaviji. Tijelo je balzamovala i za nju sagradila kapelicu
na groblju, a za sebe kraj groblja na osami kuću, gdje je stanovala i
provodila potpuno nov život, skromno, tiho, povučeno.
napisao SPASO SEKULIĆ